Godine 1960. ruski znantvenik Jurij Artsutanov predložio je da se u geostacionarnu orbitu postavi satelit te da se poveže sa Zemljom pomoću čvrste trake. Centifugalna sila satelita zatezala bi traku te bi se uz nju mogao transportirati koristan teret. Proračuni su tada pokazali da izvedba trake dovoljne čvrstoće i male mase s tada dostupnim materijalima nije izvediva, prvenstveno zato što se radi o udaljenostima većim od 26000 km.
Razvoj nanotehnologije je ovu ideju premjestio iz područja znanstvene fantastike u područje tehnološke fantastike jer se pokazalo da ugljik osim opće poznatih formi i kristalnih struktura kao što su dijamant, grafit i grafen može formirati strukture u obliku cijevčica na atomskoj razini. Zbog svojih dimenzija koje su reda nanometara ove cijevčice su nazvane nanocijevi. Nanocijevi predstavljaju materijal od kojeg bi se mogla realizirati čvrsta veza u obliku trake između satelita i zemlje. Ugljikove nanocijevi imaju prekidnu čvrstoću oko sto puta veću od čelika, a masu oko dvije stotine puta manju od mase čelika.
Neriješen problem predstavlja prijenos energije do lifta za njegov pogon. Nametnulo se rješenje prijenosa energije pomoću laserske zrake što je danas dostupnom tehnologijom i ostvarivo. Razvoj fotonaponskih modula pružio je mogućnost da se pogon svemirskog lifta realizira i pomoću svjetlosti širokog spektra odnosno vidljive svjetlosti prikupljene iz okoline i na taj način dodatno pojednostavni sustav prijenosa energije.